Mama jednog junačine

Mama jednog junačine je pisala tokom lečenja svog deteta. Rekla nam je da joj je to puno značilo, i da je skoro zaboravila na to, ali je nekako guglajući stigla do našeg sajta i poslala nam deo svog dnevnika. Želi da ostane anonimna, i ispoštovaćemo tu želju. Veruje da će pomoći onima koji leče dete.

“Sutradan pre podne kreće terapija. Šta prima? Prima crvenu! Mi dolazimo u posetu. Sestre kažu da lepo podnosi, i da mu je malo muka. Kako Јuca povraća on je sjajan. On sav ošamućen. Požuteo jadničak. Vidiš da se bori sam sa sobom. Ne priča puno. Ne može. Jao kako je strašno gledati svoje dete kome je loše. Ne može da jede. Ne može ni da pije. Ne znam sa čim bih uporedila to kako izgleda, i kako pokušava da prevaziđe taj odvratan osećaj. Boca na infusomatu pod Al folijom. Kasnije pročitam na netu, da su ti otrovi osetljivi na svetlost, i da onda ni dete ne sme na svetlost kada je pod terapijom. Važi i za odrasle. Na boci piše Adria, i ime. Adria je skraćenica od naziva leka. Al ne, to je crvena. Čak i piški crvenkasto. Ističe poseta. Ne bih da idem, al ne daju duže. I sutradan nastavlja primanje terapije. I dalje kažu dobro podnosi. Mene duša boli. Ne može da jede, slabo pije tečnost. Sav omamljen od lekova. Ne sećam se nikoga, i ničega sa te prve terapije, sem njega koji se bori sam sa sobom i tim novim osećajima i fizičkim i psihičkim. Mislim da su ga otpustili u subotu pre podne, a u ponedeljak smo trebali da dođemo na scintigrafiju. Mi došli po njega, a on ne može da stoji. Tako ja zamišljam narkomana, kada se tek udari. On hoće, a telo neće. Tu ja dobijam od sestara uputstvo šta treba da radimo od krvne slike i kada. Treba kući da hvatamo urin i merimo količinu. Dobro. On je toliko loše izgledao, da sam ja pitala sestre, da li su one potpuno sigurne da on može kući. Potrajalo je dok smo izašli sa onkologije. Njemu u naletima muka. Stani, kreni. Lavor nosimo za svaki slučaj. Od onkologije do kuće ne bi trebalo kolima ni 7 minuta. Naš dolazak kući je potrajao. Legao je. Odmorio, istuširao. Ipak je kući. Mi svi ugađamo, al ne vredi ništa. Na pomen, jela, pića, samo odmahuje rukom. Ajd ne mora da jede, al bar neku tečnost da unese. To neću nikad zaboraviti. Sedenje pored kreveta i moljenje da bar nekoliko kašika vode uzme. Dobili smo i neke tablete protiv mučnine. Davali smo mu, al bez ikakvog efekta. Al najgore je što takvog moramo da vodimo na onkologiju na snimanje skelata (scintigrafija). Dugo smo čekali na odeljenju, dok nas nisu poslali na snimanje. To je u podrumskim prostorijama instituta. Dugi hladni hodnici, i eto nas najpre po reagens da mu se ubrizga, a taj ni manje ni više nego radioaktivan. Jedva mu nadje venu, uu, pa on je bucko, pa se takvoj deci teško nađe vena. Nije nego. A aparat za scintigrafiju, neka džinovska mašina. Bučna. Moj junačina grogi, al sve to završi. Ja pokušavam da se našalim sa njim, i zezam ga kako će da svetli u mraku, zbog onog reagensa. Naravno, kada se ne bi neka glupa, površna sestra uključila i pokvarila naše zezanje, komentarom, “pa pobogu mama, šta lupate”. I šta reći takvoj osobi, ako pogled može da dovoljno kaže, al ne verujem da je ta išta shvatila.

E onda smo na odeljenju čekali da nam završe konačnu otpusnu listu. Al ne može brže, jer je dr, negde izašao, a ne mogu ili ne smeju da ga cimaju. Da poludiš. A junačina bi da ode odatle, a i ja što pre. A zbog onog reagensa bi trebao da popije 1,5 l tečnosti, da ga što pre izbaci iz organizma. Lako reći, al kako sprovesti. A na pitanje, kada će više ta otpusna lista, to su neki debilni odgovori. Mislim da na ovom odeljenju decu i roditelje treba “razmaziti” i da ne smeju i ne treba da još i ovakve stvari trpe. Svesti sve nepotrebno čekanje na minimum, jer se radi samo o lošoj organizaciji, koordinaciji. Inače scintigrafija služi da se snimi ceo skelet i proveri da li tumora ima možda na još nekim kostima. Tokom nedelje smo zvali da nam kažu opis, i bilo je sve u redu. Negde od samog početka, mi smo postavili stvari tako da znamo svi da će biti gadno, al da idemo da uništimo to čudo, i da ga ubijemo u tih godinu dana, i da završimo sa njim.

Vreme kući pokušavamo da provodimo što kvalitetnije, i pod potpuno novim režimom života. Škola na početku, a junačina u krevetu. Hvala bogu pa ima fb. Nismo mi krili od njega dijagnozu, već samo onu jednu odvratnu reč nismo mogli ni tada, a i danas retko možemo da izgovorimo. Koliko je dobar fb, kao prozor u svet, tako tamo čuje svašta. Pošaljemu mu “drugarica” iz škole na fb poruku:”ti imaš rak, od toga se umire!” jaooooo. Tada je rečeno, i ponekad kasnije.

Ja sam počela da “eliminišem” ljude iz okruženja koji zovnu, ili me vide, pa krenu da plaču, pa da se tresu,…..išlo mi je na živce, i krajnje je negativno. Takvima sam otvoreno govorila da moje dete ne umire, niti će, i da nema potrebe za dramom, i da me zaobilaze, ako ne promene ponašanje.”

Nastavićemo.

Verujem da će roditelji koji su prošli lečenje svog deteta razumeti, a sve bismo zamolili za komentare.