Dati deo života da bi sačuvali ceo!

Na Psihologiji me uče da u našoj nauci nema konačnih i pravih odgovora i da je najčešći odgovor Zavisi. Iako je malo iritantno što te uče da ćeš se baviti nekim istraživanjima u kojima nećeš doći do nekih apsolutnih pravila i istina, brzo to prihvatiš i uvidiš da je tako i sa većinom životnih situacija.

Tako, mi što smo se lečili od maligniteta, s jedne strane, dali smo deo života i odrekli smo se nečega, s jedne strane, ali, sa druge, optimističnije strane, bogatiji smo za iskustvo, jači smo, zreliji smo.

Mada, na kraju se sve svede da je, na neki način, nepisano pravilo života odreći se nečaga da bi dobio nešto drugo. Niko ne može baš sve da ima, ni ne treba, ali treba da maksimalno uživa u svemu što ga okružuje. Samo što većina ljudi toga nije svesna. Uvek jure za ovim, onim, ovo im fali, ono im nedostaje, kad bi imali ovo bili bi mnogo srećniji… I tako samo zavaravaju sebe. Uvide da je život mnogo jednostavniji i lepši tek kada mogu da ostanu bez njega.

Tada shvate da je ono čega moraju da se odreknu mnogo veće od onoga što su mislili da im nedostaje za srećan život. I prebacuju sebi što su bili takve budale, što su vreme trošili na gluposti.

Sada sve zavisi od tvoje krvne slike i opšteg stanja tvog organizma. Veliki problem je očuvati koliko-toliko tu krvnu sliku. Ako si veliki, svestan si da moraš da jedeš i na silu, a šta ako si mali? Kad još uvek ne razumeš šta se to dešava oko tebe, kad misliš da su svi protiv tebe jer te bockaju i teraju da jedeš iako ne možeš? Ali, bez obzira na godine, odrekao si se normalnog funkcionisanja.

Odrekao si se i prijateljstva. Više ne možete na kafu, u klub, u pozorište, na Kališ, na faks, u školu…  Ali, dobro, u jednom trenutku shvatiš da je to sve ipak samo privremeno, da postoje i mnogo veće žrtve.

Tokom lečenja ljudi mogu ostati bez nekog dela tela. To je zaista nešto sa čime se teško može pomiriti. Ali, u zavisnosti od toga koliko vole život, prihvatiće i tu žrtvu, ili će odustati.

Na kraju, kad sve prođe, svestan si svojih odricanja i nije ti žao. Iako je bilo privremenih odricanja, a i trajnih, koje su ti promenile život iz korena, ne odustaješ. Shvataš da je vredelo boriti se i prilagođavaš se novoj situaciji. U konkretno mom slučaju, ne mogu više da vozim rolere, da trčim, neću moći da trčkaram za svojim detetom i da ga učim da voži biciklo, ali moći ću da ga naučim nekim drugim stvarima. Jedna od njih, po mom mišljenju i jedna od važniji, da nigde ne žuri i da uživa u svakom momentu.