Šesta konferencija roditeljskih udruženja Evrope – Malme 2015

U organizaciji konfederacije dečjeg raka Evrope, nekada ICCCPO danas CCI  održana je, šesta po redu konferencija roditeljskih udruženja Evrope. Zahvaljući donaciji CCI-a, i Čika Boca je imala svog roditelja  iz Srbije. Uz Irinu Ban “Zvončica” predstavljali smo udruženja Srbije, ali ujedno i Srpsku Mrežu organizacija  Dečjeg raka -. Žao nam je što sa nama nije bilo nikoga iz Udruženja “Uvek sa decom” kao dela mreže.

I ako su mnogi mišljenja da su ovakve konferencije samo bacanje para koje nemamo, mišljenja sam potpuno suprotnog. Niko se od nas nije učen rodio i niko od nas ne sme da kaže da sve zna o načinu organizovanja kao i o pravcima delovanja, naravno sve u cilju poboljšanja uslova lečenja u matičnoj sredini. U našem slučaju u Srbiji.

Konferencije su prilike da svako od nas vidi i uporedi kako su udruženja organizovana u svetu i s tim u vezi gde je tu naše mesto. Zaključak je jednostavan: veoma često mislimo da je trava zelenija kod komšije. Nije baš tako.

Ove godine Malme (Švedska) je okupio do sada rekordan broj učesnika, 99. Iskreno verujem da će taj broj biti još veći sledeće godine kada je Beograd, to jest Srpska Mreža organizacija dečjeg raka, domaćin 7. po redu konferencije,

Upoznajući roditelje iz Irske, Engleske, Švedske, Nemačke, Austrije, Italije, Norveške, Luksemburga Švajcarske, Poljske, Rusije, Portugala, Rumunije ali i iz bivših Jugoslovenskih republika Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske i razgovarajući sa njima samo se učvršćuje moj stav da velikih razlika među nama nema. Jake emocije i jaka empatija je ono što sve nas pokreće u želji da pomognemo društvu da se standardi u svakoj od naših zemalja uspostave u što boljem odnosu. Razgovor sa roditeljem pa i ako je iz Britanije ili Nemačke ili Švajarske nosi uvek ista osećanje i veliku dozu razumevanja. Ljubav prema deci ne poznaje granice.

Naravno konferencija nije samo mesto da se sa drugim roditeljima priča i podele iskustva već i da kroz niz predavanja  naučimo mnogo toga novog i u odnosu lekar-pacijent, novim statističkim podacima u procesu i sistemu lečenja, i novim kliničkim ispitivanjima koji se konstantno sprovode bili mi toga kao roditelji svesni ili ne.

Da nije baš sve tako crno u Srbiji pokazala nam je  prezentacija domaćina “Barcancerfonden” o uvođenju škola u bolnice. Inače spot koji govori o deci i mladima je iz produkcije domaćina.

Predstavljeni su i Evropski programi CCI-a, u kojima i mi roditelji sa ovih prostora učestvujemo kroz angažovanje Lejle i Neire Kamerić iz Sarajeva. (ENNCA, ExPO-r-Net, IntReALL).

Posebno mi je bilo interesantno predavanje Peter Lacka iz Švajcarske i osnivanju nacionalne organizacije Švajcarske. Interesantno jer bez obzira što se radi o Švajcarskoj i tamo postoje podele i neslaganja u vezi funkcionisanja nacionalne organizacije i saznanja da se mnogo organizacija ne pronalazi u novoosnovanoj “umbrella” organizaciji. Zvuči li poznato? Svoje predavanje o Evropskim standardima na prostoru Balkana pod nazivom “samo na papiru” imale su i Irina Ban i Lejla Kamerić

Dva predavanja bih ovogodišnja posebno izdvojio. Predavanje o sada već poznatom kampu u Irskoj “Barretsown” koji okuplja decu iz pola Evrope i dostignućima u poslednjih 20 godina koliko već postoje, kao i neiscrpnom izvoru iskustava i veoma korisnih statističkih podataka. Barretstown će krenuti i u Srbiji. (Verujte mi na reč.) Drugo veoma meni upečatljivo predavanje bilo je predavanje medicinske sestre iz Engleske, Sue Morgan o Tinejdžerima u procesu lečenja.  Pristup koji Englezi imaju ka svojim adolescentima i sprovođenje teorije u praksu o neophodnosti drugačijeg pristupa adolescentima u odnosu na mlađu decu je na mene ostavio veoma jak utisak. Ne samo tema kao takva i način na koji je predstavljena već i stav medicinske sestre o adolescentima u opšte. (Kod mene je predavanje izazvalo povećan stepen emocija  i zbog ličnog, moram da kažem ne tako dobrog odnosa sa “našim” sestrama.)

Zaključujem, konferencije su uvek i u svakom pogledu izrazito korisne kako, ponoviću se, zbog sagledavanja stvari kod kuće i građenja novih iskustava i veza.

A da, ne smem da zaboravim i moj utisak o Švedskoj kao gradu biciklista. Kada vidite toliki broj parkiga za bicikliste pitate se šeta li neko nekada. Šalu na stranu vidljivo manji broj vozila na ulicama i veliki broj biciklista ostavlja utisak da sever ipak misli na svoj budžet i naravno zdravlje. O ovome nekom drugom prilikom.