Iskreno kad sam čula za ovaj kamp nisam imala želju da idem. Razlozi za to su uglavnom bili strah od nepoznatog i moj status ‘anti-socijalne’ osobe. Čak i pored mojih izlaganja zašto ne bih trebala da idem, moja mama je stvar uzela u svoje ruke i prijavila me. Sada kad razmišljam o tome, drago mi je što je to uradila. Jer da nije ja ne bih upoznala toliko super ljudi.
Prvenstveno svi volonteri su se potrudili da nam ovaj kamp učine što zanimljivijim. Što glumačkim i psihološkim radionicama i igrama na bazenu i paintball-u tako Ii druženjem i opuštenim pristupom svim kamperima. Meni, koja sam bila veoma skeptična u vezi celog ovog doživljaja, je bilo veoma prijatno i zabavno. Pogotovo kada sam prevazišla svoju traumu od buba. Uglavnom kamperi su priča za sebe.
Imala sam dosta predrasuda, ali posle jednog meni nemilog događaja, bila sam dirnuta brigom drugih ljudi. Od tada sam počela da se opuštam i na kraju kampa sam Ii sama bila na ivici suza. Pogotovo jer su svi oko mene plakali kao da idu u rat, ali nisam sebi dozvolila to. Zato što ovo nije naš kraj.
Nadam se da ćemo se i sledeće godine videti, možda i sa još nekim novim licima.
Tina 17 godina
Sa obzirom na to da je ovo bilo prvo odvajanje od roditelja, Nemanja je otišao nesiguran i sa jakim emocijama na kamp. Čini mi se da je bio tužan samo onda kada bi se čuo sa mnom i sa tatom, tako da smatram da je veoma bilo korisno ograničavanje korišćenja mobilnog telefona. Ovo iskustvo mi je baš ukazalo na sve što moj sin može sam da radi, jer u želji da ga ne preopteretim, ponekad ne primetim šta sve on može. Stoga su mi zapažanja psihologa bila veoma korisna. Veliko hvala Čika Boci i volonterskom timu MMS za sve što su nam pružili.
Sandra Radunović (mama Nemanje Vasića)
Dušanka Tomašević (mama Uroša Tomaševića):
Još početkom godine, Uroš mi je naglasio da ga prijavim za kamp, čim se konkurs bude raspisao. Toliko je želeo i ove godine da bude deo kampa. Primetila sam da je dosta opušteniji u odnosu na prošlu godine. Zapažanja koja su psiholozi podelili sa mnom nakon kampa, vezana za njegove potencijale, dosta su značajna jer moram priznati da te neke njegove sposobnosti nisam uočila.
Dušanka Tomašević (mama Uroša Tomaševića)
“MMS” 2014. je svakako jedno od najlepših proživljenih iskustava. Niko od nas kampera ranije nije imao priliku da se susretne i oproba u aktivnostima koje smo imali na ovom kampu. Upravo zato mi se sve toliko i dopalo. Mislim da je kamp značajan jer nam daje šansu da pronađemo sebe na nekim novim poljima, napredujemo i psihički i fizički, i provedemo vreme sa osobama koje su prošle slično iskustvo kao mi i koje nas razumeju, kao i da se osetimo prihvaćeno i slobodno. MMS je sve nas, i volontere i kampere, veoma zbližio i napravio jednu ogromnu porodicu od nas.
Milica Šimonović – Mladica
Sa obzirom na to da smo mi ranije morali da dođemo po Milicu, dočekalo nas je prijatno iznenađenje. Skoro sva deca su se rasplakala i bila tužna što ona odlazi, što smatram da govori o njihovoj povezanosti kao timu. Celokupni volonterski tim je, po meni, radio srcem i kao jedno. Prijaviću je svakako i sledeće godine, kada će ostati svih 10 dana, jer je čak i ovo polovično iskustvo bilo prelepo.
Vanja Kukuć (mama Milice Kukić)