Utisci sa kampa

Iskreno kad sam čula za ovaj kamp nisam imala želju da idem. Razlozi za to su uglavnom bili strah od nepoznatog i moj status  ‘anti-socijalne’ osobe. Čak i pored mojih izlaganja zašto ne bih trebala da idem, moja mama je stvar uzela u svoje ruke i prijavila me. Sada kad razmišljam o tome, drago mi je što je to uradila. Jer da nije ja ne bih upoznala toliko super ljudi.
Prvenstveno svi volonteri su se potrudili da nam ovaj kamp učine što zanimljivijim. Što glumačkim i psihološkim radionicama i igrama na bazenu i paintball-u  tako Ii druženjem i opuštenim pristupom svim kamperima. Meni, koja sam bila veoma skeptična u vezi celog ovog doživljaja, je bilo veoma prijatno i zabavno. Pogotovo kada sam prevazišla svoju traumu od buba. Uglavnom kamperi su priča za sebe.
Imala sam dosta predrasuda, ali posle jednog meni nemilog događaja, bila sam dirnuta brigom drugih ljudi. Od tada sam počela da se opuštam i na kraju kampa sam Ii sama bila na ivici suza. Pogotovo jer su svi oko mene plakali kao da idu u rat, ali nisam sebi dozvolila to. Zato što ovo nije naš kraj.
Nadam se da ćemo se i sledeće godine videti, možda i sa još nekim novim licima.

Tina 17 godina

Sa obzirom na to da je ovo bilo prvo odvajanje od roditelja,  Nemanja  je  otišao  nesiguran  i  sa  jakim emocijama na kamp. Čini mi se da je bio tužan samo onda  kada  bi  se  čuo  sa  mnom  i  sa  tatom,  tako  da smatram  da  je  veoma  bilo  korisno  ograničavanje korišćenja  mobilnog  telefona.  Ovo  iskustvo  mi  je baš ukazalo na sve što moj sin može sam da radi, jer u želji da ga ne preopteretim, ponekad ne primetim šta sve on može. Stoga su mi zapažanja psihologa bila veoma  korisna.  Veliko  hvala  Čika  Boci  i volonterskom timu MMS za sve što su nam pružili.

Sandra Radunović (mama Nemanje Vasića)

Dušanka Tomašević (mama Uroša Tomaševića):
Još početkom godine, Uroš mi je naglasio da ga prijavim za kamp, čim se konkurs bude raspisao. Toliko je želeo i ove godine  da  bude  deo  kampa.  Primetila  sam  da  je  dosta opušteniji  u  odnosu  na  prošlu  godine.  Zapažanja  koja  su psiholozi podelili sa mnom nakon kampa, vezana za njegove potencijale, dosta su značajna jer moram priznati da te neke njegove sposobnosti nisam uočila.

Dušanka Tomašević (mama Uroša Tomaševića)

“MMS” 2014. je svakako jedno  od  najlepših proživljenih  iskustava. Niko  od  nas  kampera ranije nije imao priliku da   se   susretne  i oproba  u aktivnostima koje smo imali na ovom kampu. Upravo zato mi se sve toliko i dopalo. Mislim da je kamp značajan jer nam daje šansu da pronađemo sebe na nekim novim poljima,  napredujemo  i  psihički  i  fizički,  i provedemo vreme sa osobama koje su prošle slično iskustvo kao mi i koje nas razumeju, kao i da se osetimo prihvaćeno i slobodno. MMS je sve nas, i volontere i kampere, veoma  zbližio  i  napravio  jednu ogromnu porodicu od nas.

 Milica  Šimonović  – Mladica

Sa  obzirom  na  to  da  smo  mi  ranije  morali  da dođemo  po  Milicu,  dočekalo  nas  je  prijatno iznenađenje. Skoro sva deca su se rasplakala i bila tužna  što  ona  odlazi,  što  smatram  da  govori  o njihovoj  povezanosti  kao  timu.  Celokupni volonterski  tim  je,  po  meni,  radio  srcem  i  kao jedno. Prijaviću je svakako i sledeće godine, kada će ostati svih 10 dana, jer je čak i ovo polovično iskustvo bilo prelepo.

Vanja Kukuć (mama Milice Kukić)