Mama piše!

Na samom početku imam samo jednu molbu: da pročitate ovo moje pismo do  kraja. Ono što u njemu piše nije ni najmanje prijatno, rastužiće vas i imaćete želju da prekinete čitanje. Molim vas nemojte.

Bobana Ćirković

Kome god sam do sada pokušala da ispričam, ućutkivao me je nije želeo da sluša. Ipak, ne možemo večno okretati glavu od tuđe nevolje i nesreće, a sve zarad svog “mira”. Zar nije nesreća bližnjeg zapravo i naša nesreća? Na kraju ovog pisma zamoliću vas za pomoć, koja neće biti materijalna. Zamoliću vas za malo vremena i ljubavi, ili ako  hoćete za malu žrtvu. Toliko kao Pravoslavni, nadam se možemo da pružimo.

Krajem marta, poslednjih nekoliko dana svog boravka u Beograd (zivim u USA) provela sam u Ortopedskoj bolnici na Banjici. Moj sin je morao proći razna ispitivanja i operaciju dobroćudnog tumora. Slava Bogu! Međutim, sticajem okolnosti ležao je na odeljenju gde su oboleli od raka kostiju. Među njima ima i dece ili sasvim mladih mladica i devojaka… O njima vam pišem i ne mogu drugačije, već da krenem od početka:

Ponedeljak je : Marko (moj sin) i ja stižemo da bi on prošao razne analize i posle idemo kući i vraćamo se u četvrtak kad treba da ostane u bolnici. Meni je rečeno da sačekam napolju. Posle nekih dva sata ipak provirim i sestra mi kaže da mogu da uđem u sobu u kojoj je Marko i da je on već pitao “Gde mi je mama?” Uđem u dvokrevetnu sobu i vidim Marka kako sedi na prvom krevetu a na drugom, do prozora sedi dečak od 14-15 godina, bez kose… Prozborim par reči i uz izvinjenje istrčim iz sobe da ne bih briznula u plač tu pred njima. Nikada do tada nisam videla dete koje boluje od raka. Uvek je to nekako bilo “podaleko”, čitalo se u novinama, gledalo na televiziji ili u filmovima. Sada je takvo dete bilo predamnom i valjalo je provesti sa njim nekoliko sati.

Pomolih se, udahnuh duboko i zarad dečaka i zarad svog sina, koji očito nije uzalud pitao “Gde mi je mama?” pošto je dva sata proveo u sobi sa ovim mališanom. Vratih  se u sobu. Milan, mu je ime. Ima predivne, plave oči, sada bez trepavica. Preplašen je i uznemiren. Kako neće biti, svakog trenutka treba da ga pozovu na tešku i dugu operaciju. Uklanjaju deo “pojedene” kosti i presadjuju kost sa kuka. Trese levom nogom dok sedi da se čini čitava se soba trese, ali ipak odgovara na moja bezlična pitanja. Preletim po sobi i sva beda i jad naše Srbije kao da se u nju sjatila: umesto dušeka, viri prljav, zgnječeni sundjer, pocepana posteljina, zardjali noćni stočić i neki medicinski instrument u uglu, oguljena farba sa kreveta…Sve to pojačava miris tuge, straha i teskobe. Jad i beda i spolja i iznutra. Na Milanovom noćnom stočiću nekoliko keksića i tri mala sokića. Ništa više. Na većem stolu prastari mali televizor sa improvizovanom antenom od žice. Ona tri keksića i sokića mi ne daju mira…

Moram brzo da mislim, nema panike jer, ovako ostavljena sama sa ova dva mlada bića, osećam se odgovornom i pozvanom da nešto učinim, da im olakšam preveliki teret neizvesnosti i zadah preranih teških muka i briga, da ne kažem zadah moguće smrti.

Izađem ponovo i vratim se sa “Čovece ne ljuti se”. Milan spremno prihvata poziv na igru. Začas raspakovasmo figure i kocku i krećemo da se nadmećemo i navijamo. Udružiše se “muškarci” protiv mene a ja se ne dam i tako…ima i smeha i “durenja” kao da sedimo negde na sunčanoj plaži okruženi šarenim suncokretima i veselim kupaćima. Kao da nema tri sokića i keksića na noćnom stočiću i kao da Milan neće svakog časa biti pozvan na operacioni što gde će mu se rešiti sudbina noge a možda i života. Sila je Milan! Tog jutra daje najjaču lekciju iz života, ne samo Marku već i meni… Samo se noga i dalje nekontrolisano trese… Izmedju dve igre prica pomalo, a ja ne smem nista da pitam: Iz Kraljeva je, u bolnici je jos od novembra. Bio je prvo na onkologiji nekoliko meseci u sobi sa jos pedesetak dece. Neka su od rodjenja tamo i prve reci progovorila i prohodala medju bolnickim zidovima.

Milanovi roditelji sada žive u Beogradu kod prijatelja, ne bi li bili uz njega. Mlađi brat je sa babom i dedom u Kraljevu. “Dobro ima i ova tri sokića i keksića”, mislim se dok slušam… Na pitanje šta voli da jede ne odgovara sem “Ma ništa”… Sestra ulazi i kaže “Eh možda te neće danas operisati zbog te kijavice.” Ne mogu da verujem, pa dobro poštedite ga tog “možda” recite mu kad bude “sigurno” pa šta god da bude. Mislim u sebi ali ćutim. Neizvesnost…a noga se i dalje trese … vreme stoji, ja više ne znam o čemu da pričam. Pobedila sam u igri “Čovece ne ljuti se”. Namerno ga nisam “pustila”. Milan je borac, Milan je sila , ne treba njemu sažaljenje. Milan drži čas danas mom sinu i meni! Konačno, ulazi sestra i kaže samo jednosatvno “’ajdemo”. Ustajemo naglo sve troje kao po komandi. Sestra je dovezla kolica. Nemam vremena da se priberem a on  već odlazi. Ne mogu ga pustiti tek tako i nogama od olova, napravim korak-dva, zagrlim ga, poljubim, prekrstim i ne sećam se više šta sam mu rekla…ode…

Ode… Marko i ja u nemom plaču ostajemo sa pomešanim osećanjem olakšanja i užasa, straha i neverice. Čekamo da se probudimo! Budjenja nema, ulazi sestra sa Milanovim stvarima koje nemarno slaže po krevetu. Sa njima izliva novu jezu i zebnju i pitam se ponovo kad ću se probuditi. Lagano izranjam iz neverice kao mamurna i Marko kreće da priča šta mu je Milan sve ispričao u ona dva sata kad su bili sami. Pravim strašnu grešku i molim ga da ućuti!

Ispravila sam je tek nekoliko dana kasnije. Ostavila sam ga samog sa tim bolom iz svog egoizma i sebičluka. Ovo mi je ispričao nekoliko dana kasnije: Milan je bez ikakvog problema sve vreme pričao o svojoj bolesti kao da priča o nekom drugom. Počelo je tako što je igrajući fudbal odjednom osetio da “gubi” nogu i pao. Dobio je jedan iz  fizičkog! Krenuo je na ispitivanja i već u Kraljevu je znao šta mu je. Mesecima je ležao na Institutu za onkologiju i na dečijem odeljenju Ortopedske bolnice na Banjici. Na onkologiji je video decu koja su tu godinama, neka čak i od rodjenja. Ima, kaže tamo jedan mali od tri godine, kome su sve vene na rukama i nogama već upropašćene od  terapija i vadjenja krvi. Sad ga bodu u stopala i glavu. On kad vidi sestru da ulazi u sobu brzo navlači kapu i čarape da se zaštiti jadan i ako ga mimoidje tog puta, srećno tapše ručicama i smeje se…

Poštedeću vas daljih priča i ponoviću samo još jednom da Milan o svemu tome priča kao da je gledao na filmu, pa i o tome kako neka deca iz sobe odu i nikad se više ne vrate… a nisu otisšla kući… Mili Bože, ovo dete i mnoga deca rastu okružena patnjama i smrću … i neka od njih ni ne znaju da postoji neki drugi život! Po prvi put takva  misao prolazi kroz moju svest. Gde sam ja to živela sve ove godine?

Dečije odeljenje na onkologiji, koje ja nisam videla, je obnovio neki Amerikanac Edvard V. a medicinske aparate kupila italijanska vlada. Smejući se Milan mi je kasnije  pričao: Jedan je dečak rekao tom Edvardu – ti si nam ovo sve napravio kad si bacao svašta na nas, ništa nam od tebe ne treba… Dečije odeljenje u ortopedskoj bolnici na Banjici niko nije obnovio. Nemaju ono najosnovnije, a počesto ni lekove. Neka deca i ovde leže mesecima koji se ponekad sa prekidima produže u godine. Počesto leže nepokretni a mnogi na stomaku…Na zgnječenim sundjerima i krvavim čaršavima. Često sami …

Ne, ne tražim vam novčanu pomoć. Tražim samo malo ljubavi i vremena da odvojite. Da završim priču o Milanu. Danas smo se čuli. Lepo se oporavlja, vraća se za koji dan na onkologiju i niko ne zna koliko će tamo ostati. Posle operacije proveli smo dosta vremena zajedno. Nije nikad ništa okusio od onoga što sam mu nosila i stalno smo se “svadjali” oko toga. Odnela sam mu neke igrice koje može da igra na televizoru, ali malo se poigra pa se zasiti… Najviše je voleo da se igra “Igre znanja” i “Na slovo na  slovo”. Ništa nije tražio, sve je odbijao, sve što mu je bilo potrebno je “živa” reč, nečije prisustvo i “živa” igra i smeh. Kako smo se samo smejali nas troje svih onih dana dok je Marko ležao u bolnici sa Milanom. Bolje reći, kako je naš Milan zasmejavao! Dolazili su drugi bolesnici da vide šta se to dešava kod nas u sobi. Njih dvojicu su bolele rane pa su se smejali nemo, samo široko otvorivši usta. Ne zna čovek da li da plače ili da se smeje na taj prizor, ali kako su se oni sami sebi smejali to sam ja onda i za njih onako naglas…

Evo jedne Milanove šale: Samo da prvo objasnim: dakle Milan i Marko su operisali nogu(e) i leže nepokretni, a Mileta (mladić od 27 godina ruku). U jednom momentu zove Milan Marka da kao igraju fudbal i kaže ”A Mileta će da brani”. Eto to je Milan! Sigurno ste pomislili na Milanove roditelje? Divni ljudi, mirni, topli, dragi… Koliko li su  prepatili i koliko će tek. To se ne da opisati. Jednog dana pitam ja Milana zna li da se moli uz brojanice koje nosi na ruci. Kaze da ne zna i odmah je pristao da mu ih napišem, što sam i uradila pomalo iznenadjena ali srećna. Dobro je što sam pokušala. Uz pristanak roditelja pomazala sam ga uljem Svetog Jovana šangajskog. Ne zna se, u Srbiji mora još uvek da se pita…

Dozvolite mi jos da vam kažem par reči o Daliboru i onda ću vam konačno reći, ako već niste pogodili šta je svrha ovog mog pisma: Dalibor je mladić od dvadesetak godinica. Vidjala sam ga tih dana na hodniku kako šeta na štakama, jedna noga sva u zavojima. Divne crne duboke oči pune i prepune tuge. Gleda vas onim preplasenim, toplim, ustreptalim ocima ranjene srne. Bezla sam od tog pogleda sve vreme, ali uzalud. Prate me evo i preko okeana i na javi a i u noćnim morama. Milanove ne uvek, ali Dalibor mi ne da mira ni u snu. Malo znam o njemu. Prvi put sam mu ušla u sobu noć pred Markov izlazak iz bolnice. Ušla sam jer je to popodne pričao sa Markom sa vrata dok sam se ja igrala sa Milanom. Rekao mu je da mu sutra amputiraju nogu iz kuka, da je sva kost istrulila… Hteli su da ga operišu još pre nekoliko dana, ali su odustali jer mu je tog dana bio rodjendan!

Mili Bože Svemilostivi i Majko Božija daj mi snage da udjem u sobu ovog mladića u ovo sumorno beogradsko veče. U ovo veče dok u nekom drugom svetu koji se živi na ulicama, mladići njegovih godina trče za devojkama… a on to više nikada neće…bar ne na s v o j i m mladim nogama! Mladići njegovih godina sede u kafićima, igraju po diskotekama, a Dalibor potpuno sam provodi ovo veče pred…

Pošla sam, vratila se… i tako nekoliko puta. Ne sme ništa da jede pred operaciju i nudjenje hrane bi mi bio slab izgovor. Setih se novina i podjoh sa par časopisa u njegovu sobu. Osećala sam se blago rečeno glupavo: nosim časopise detetu koje sutra ostaje bez noge. Leži odmah uz vrata. Na drugom krevetu leži mladić od 17 –18 godina. Loknama uokvireno, lice nežnih prelepih crta. Leži na ledjima i gleda u plafon. Na moje “Dobro veče”, tiho otpozdravi. Treći krevet zauzima jedini starac na odeljenju, jedan od retkih pokretnih. Spušta “Politiku” i tužno otpozdravlja. Poznajemo se. I njemu će odseci nogu. Ali on samo tuži nad tom mladošću koja ga okružuje, ide od sobe do sobe i pita ih kako su, treba li im što. Sad kad ja njemu postavljam isto pitanje zahvaljuje se i kaže da mu ništa ne treba. Stojim nepomično tu na sred sobe i plašim se ponestaće mi reči, vrti mi se u glavi a valja mi se sad okrenuti ka Daliboru. Časopisi mi vuku ruke na dole kao olovo.

Shvatam njihovu suvišnost i besmislenost u ovom vremenu i prostoru. Soba slabo osvetljena, žućkasta svetlost čini je još sumornijom. Na Daliborovom noćnom stočiću mali tranzistor sa koji pušta neke škripave zvuke koji bi trebalo da liče na muziku. U trenutku pritisla nas tišina koja, čini se traje večnost. Srećem konačno njegov pogled hrabro ga pitam pružajući časopise:”Hoćeš li?” Nadam se da ne primećuje moju unezeverenost. Spremno pruža ruku i kaže ”Dajte”! Preli me osećaj olakšanja i kao da sam ispunila najteži i najvažniji zadatak u životu pružam mu da izabere. Uzeo je Dalibor te večeri “Ilustrovanu politiku” iz mojih ruku… to poslednje veče u kome je još imao svoju nogu. Izlazim lagano kao u čelik okovana, prolazim pored Markove i Milanove sobe i odlazim kao robot u mrak da se isplačem i zamolim Gospoda i Majku Njegovu za milost. Majko Božija spasi ga! Gospode Isuse Hriste molitvama Svetog Jovana šangajskog izleči slugu svoja Dalibora! Sačuvaj mu barem mladi život! Setih se oca Arsenija kako je jednom molio za zdravlje umirućeg deteta skoro zahtevajući da dete bude izlečeno! Ko sam ja da zahtevam išta od Gospoda i Majke Njegove? Ipak sam te večeri zahtevala!

Oprosti Gospode! Bože Mili, zar nije imao ko da drži Dalibora za ruku večeras? Zar bi Milan isto tako pred operaciju bio sam da Marko i ja slučajno (je li išta slučajno) nismo onog jutra bili tamo? Držao se Milan sjajno svih onih dana. Jedino je malo “popustio” kad je Marko izlazio iz bolnice. Nije rekao mnogo, samo je prošaputao “Eto sad ću  opet biti sam!” Kamen bi zaplakao!

Ako ste uspeli dovde da pročitate evo saslušajte još moju molbu vama: Znam da ne možemo pomoći svoj oboleloj deci. Jedva sam to Marku objasnila i umirila ga objašnjavajući da ako pomogne jednom, kao da je pomogao celom svetu…pa jedno po jedno…

Dakle, za sada ću se zadržati samo na Ortopedskoj bolnici na Banjici, Odeljenje za koštane tumore u prizmelju! Dva su razloga za to: Prvo, tamo još uvek leže ova deca o kojoj vam pišem. Drugo, pošto su tamo tako teško bolesni i mnogima zapravo nema još mnogo života, dozvoljene su posete svim danima do kasno uveče. Ono čega mnogi od nas, recimo Beogradjana, nismo svesni je da većina bolesnika u našim bolnicama nije iz Beograda i da nema ko da ih redovno posećuje. Mnogima niko ne dodje nedeljama… Ima li ikoga medju vama ko bi mogao da posećuje ovu decu bar jednom nedeljno? Ne morate im ništa nositi ako nemate novaca, kažem vam ništa njima ne treba do topla reč, malo priče, neke “žive” igre, malo smeha, pa polako učenje molitvi, neka ikonica, pročitana priča i…ostaviću vama mašti na volju. Ljubav će vas naučiti, ona će vas ojačati, dati snagu, pokazati smisao. Potpuno sam svesna težine zadatka koji stavljam pred vas. Moja vam ispovest svedoči koliko sam svesna. Bila sam potpuno iskrena sa vama i nisam ni pokušavala da ista prikažem “lakim”.